Probudila sam se noćas, u gluho doba noći i nisam mogla dugo zaspati, pa sam, prevrćući se po krevetu, u mislima pisala blog. Riječi su se nizale jedna za drugom, misli su navirale kao majčino mlijeko koje nije dugo izdojeno, stvarajući jasne slike, koje su opisivale nizovi rečenica, no, nisam bila dovoljno budna i dovoljno mudra da ustanem i zapišem ih. Bila sam sigurna da ću ujutro ustati, i sa lakoćom, to već gotovo štivo, zapisati. No, danas se ne mogu sjetiti ni slova, a kamo li konteksta ili teme o kojoj sam noćas kontemplirala.
To me dovelo do novog promišljanja, promišljanja o životu, o odlukama i propuštenim prilikama. Neke mi se odluke koje sam donosila, danas čine pogrešne, a za neke, koje nisam donijela, mislim da su bile još veća pogreška. Ali tada, kao i sada, radila sam onako kako sam mislila da je najbolje, ili, da se bolje izrazim, radila sam tako, jer nisam mogla ni znala drugačije. Kad malo bolje razmislim, sve je moralo biti upravo ovako kako je, kao da, zapravo, i nisam imala mogućnost izbora i kao da me sve vodilo u ovom smjeru i ka ovom mjestu. Kao da je korito života, kao korito rijeke, već postojalo, a život se samo u njega ulio. (Četvrtak)
